Projekti\ Globalni utjecaji i lokalne kulturne promjene

19. studenog 2007., Odjel za kulturu i komunikacije

Globalni utjecaji i lokalne kulturne promjene

Trajanje projekta: 2007. - danas

Voditeljica projekta: dr. sc. Nada Švob-Đokić

Sažetak istraživačkog projekta

U tijeku posljednjih dvadesetak godina Hrvatska je izložena iznenadnim i teoretski netransparentnim procesima kulturnih tranzicija. Njihove strukturne karakteristike i novi elementi nacionalne i regionalne kulturne identifikacije danas ilustriraju post-tranzicijski karatker hrvatske kulture: rastuću otvorenost prema globalnim komunikacijskim procesima; važnu ulogu novih tehnologija i medija; razvoj kreativnih industrija; fleksibilan i individualiziraniji izbor kulturnih vrijednosti; prihvaćanje kulturnog pluralizma i multikulturalnosti, itd. Ove elemente transformirane hrvatske kulture i nove kulturne identifikacije treba istražiti u globalnom i europskom kulturnom kontekstu, u kojemu hrvatska kultura traži svoje novo mjesto kroz procese funkcionalne kulturne intagracije.

Osnovni ciljevi ovoga istraživanja ukljućuju definiciju (vlastitoga) kulturnog prostora koji koincidira i komunicira s globalnim i europskim trendovima, afirmaciju kulturnih identiteta kao ključnog referentnog sustava kulturne intagracije, i diskusiju o kulturnoj intagraciji kao neizbježnom procesu koji može dovesti do budućeg (poželjnog) kulturnog razvoja.

Rezultati istraživanja uključuju prezentaciju znanja o ključnim elementima europskog kulturnog prostora, o karakteru procesa kulturne integracije i uvjetima koji određuju položaj nacionalnih i lokalnih kultura; o dinamici kulturnih promjena koje potiče; i o kulturnim politikama i strategijama koje daju smisao općem socijalnom učinku kulture, specifičnim kulturnim aktivnostima i kulturnom razvoju. Rezultati će biti predstavljeni u objavljenim studijama i knjigama, kao i kroz formulaciju kulturnih politika i strategija na lokalnoj i državnoj razini. Odrazit će se na uvjete koji određuju kulturnu razmjenu, kulturnu suradnju i uspostavljanju statusa hrvatske kulture u suvremenom svijetu. Ovo će omogućiti kontinuirano ispitivanje novo stvorenog znanja u praksi, u suradnji s kulturnim stvaraocima i djelatnicima, njihovim udrugama i kulturnim administratorima, te u komunikaciji sa zainteresiranom javnošću.

Važnost ovoga istraživanja ogleda se u potrebi teoretske organizacije kulturnog razvoja, koji se treba zasnivati na autentičnim kulturnim doprinosima i na funkcionalnoj integraciji simboličkih vrijednosti hrvatske kulture u globalni i europski kulturni prostor i kulturni razvoj.

Početna je hipoteza da se hrvatska kultura razvija prema kontekstima novih europskih kultura stječući post-tranzicijske karakteristike koje uključuju: rastuću otvorenost prema globalnim komunikacijskim procesima; sve veću ulogu novih tehnologija i medija; razvoj kreativnih industrija; fleksibilan i individualiziraniji izbor kulturnih vrijednosti; prihvaćanje kulturnog pluralizma i multikulturalnosti, itd. Ova hipoteza:

  • pokriva novu kulturnu identifikaciju, odbacivanje do nedavno prihvaćenih kulturnih vrijednosti, i napor da se racionalizira takvo odbacivanje i evaluira proces promjene vrijednosti;
  • pokazuje da hrvatska kultura traga za novim prostorom kulturnog razvoja koji koincidira i komunicira s globalnim kulturnim trendovima, što je posebno očito u kulturnoj potrošnji, kulturnim vrijednostima i praksama, ali i u kulturnoj produkciji za globalna tržišta.

Integracija u suvremeni europski kulturni kontekst u prvom se redu temelji na konceptu funkcionalne integracije, koja je šira i kompleksnija od formalne pravne integracije. Funkcionalne integracija obuhvaća postupnu tranziciju od homogenog nacionalnog kulturnog identiteta prema modelima identiteta koji daju prednost osobnom izboru, interesu za i toleranciji prema različitim kulturama i različitim kulturnim vrijednostima, kao i višestrukim vrijednosnim orijentacijama i izborima unutar vlastite kulture.

Javne kulturne politike se razvijaju s konceptom kreativnih politika. U kontekstu ukupnih socijalnih promjena, nemoguće je kulturu promatrati samo kao sektor. Kulturna kreativnost i sustav kulturnih vrijednosti definirani su i uvjetovani raznim izvan-kulturnim aktivnostima i propisima. Kulturne su politike vezane uz druge javne politike (obrazovne, medijske, znanstvene, etc.), koje zajedno čine kompleks kreativnih politika koje definiraju javne (demokratske) utjecaje na ukupni razvoj društva, i na pojedine aktivnosti unutar društva.

Hrvatska kultura postepeno identificira, evaluira i apsorbira globalne kulturne utjecaje, što stimulira vrijednosnu i kulturnu transformaciju na nacionalnoj i lokalnoj razini. Konceptualni okviri i pristupi koji određuju ovaj proces nisu potpuno transparentni: odražava li razumijevanje globalnih prostora kao centraliziranih, dominantnih i univerzalnih konteksta vrijednosti (T. Friedman) ili odražava razumijevanje globalnoga kao mrežu intarakcija između autentičnih i različitih kulturnih konstelacija (E. Knutsson)? Konceptualni okvir ima snažan utjecaj i usmjerava redefiniciju kulturnih identiteta: možemo li raspravljati, i kako, o kulturnoj hibridizaciji (N.G. Canclini) ili reafirmaciji nove autentičnosti?

Nove tehnologije, posebice Internet, mijenjaju kontekst i karakter hrvatske kulture. Digitalne tehnologije i mreže mijenjaju tip kulturne kreativnosti, omogućavajući brzo širenje novih ideja i stilova; stimuliraju urzani razvoj kulture i kreativnih industrija, čime mijenjaju načine kulturne potrošnje. Dolazi do decentralizacije kulturnog razvoja. Pojačani su intentzitet i volumen kulturne komunikacije; mediji preuzimaju medijaciju između stvaraoca i potrošača kulturnih vrijednosti.

Kulturna identifikacija se razvija od reprezentacije kulturnih identiteta do priznavanja različitih kulturnih identiteta i do prihvaćanja interkulturalne komunikacije. U globalnim je okvirima prisustvo ‘drugoga’ neizbježno. U hrvatskoj se stvarnosti ova činjenica ogleda u konfrontaciji s multikulturnim karakterom hrvatskoga društva (manjinske kulture, kulture roda, itd.), i u prihvaćanju interkulturalne komunikacije. Unutar koncepta reprezentacije kulturnih identiteta, razmotrit će se afirmacija hrvatskih kulturnih specifičnosti, kao i percepcija hrvatskog kulturnog identiteta unutar i izvan Hrvatske. Kroz koncept priznavanja različitih kulturnih identiteta, afirmiraju se principi tolerancije, razumijevanja, solidarnosti, poticanja interkulturalne komunikacije, itd.

Kulturna razmjena i kulturne veze su relevantni okvir za diskusiju i evaluaciju hrvatske vrijednosti identiteta. Istraživanje kulturne razmjene i kulturnih veza važan je indikator doprinosa hrvatske kulture europskome kulturnom kontekstu. Ove doprinose treba analizirati unutar okvira teze o perifernim umjetnostima (Karaman), koji zrcale granični položaj hrvatske kulture (zapad-istok, sjever-jug, mediteranski-srednjeeuropski kontekst), kao i unutar okvira drugih kreativnih izazova koji se rađaju iz kontakata s različitim kulturnim kontekstima i iz aspiracija za definicijom vlastitoga konteksta. Slijeđenje ove hipoteze potcrtava preciznije proučavanje položaja hrvatske kulture i njezine integracije u europski kulturni prostor.